Fotis Kondoglu

Kondoglu je rođen u novembru 1895. u Ajvaliku, koji Grci zovu Αϊβαλί ili Κυδωνίες, bogatom grčkom gradu na egejskoj obali Male Azije, naspram Lezbosa. Odrastao je među mornarima, monasima i ribarima čije će priče kasnije pričati. Studirao je na Školi lepih umetnosti u Atini 1913–1914, a zatim putovao; do 1919. živeo je uglavnom u Parizu i lutao Evropom, a u Parizu je 1918. napisao svoju prvu knjigu. Vratio se u Ajvalik, ali je 1922, sa Maloazijskom katastrofom, grčko stanovništvo grada proterano, i Kondoglu je došao u Grčku kao izbeglica, kao i više od milion drugih.

Godine 1923. otišao je na Svetu Goru, gde je proučavao i kopirao stare ikone i zidne slike manastira. To iskustvo odredilo mu je život. U Atini je radio kao konzervator ikona i slikao za crkve. Godine 1926. oženio se Marijom Hadžikamburi i dobili su ćerku. Između 1937. i 1939. naslikao je velike murale u atinskoj Gradskoj kući, uz pomoć dvojice mladih učenika koji će postati čuveni slikari, Janisa Caruhisa i Nikosa Engonopulosa. Do kraja života slikao je ikone i freske u crkvama, pisao knjige i članke i podučavao mlađe slikare. Umro je u Atini u julu 1965.

Kondogluova velika misija bilo je vizantijsko slikarstvo. U XIX veku grčke crkve su se ispunile ikonama u slatkastom, realističnom zapadnom stilu, a stari vizantijski način slikanja, sa zlatnim pozadinama, ravnim jarkim bojama, izduženim figurama i mirnim, velikim očima, smatran je primitivnim. Kondoglu je verovao suprotno: da je vizantijska ikona duhovna umetnost najvišeg reda i prava umetnička tradicija Grka. Naučio je njene tehnike iz starih slikarskih priručnika i u manastirima, i tako je slikao ceo život. Njegove zidne slike u maloj vizantijskoj crkvi Kapnikarea, nasred ulice Ermu u Atini, najlakše je videti. Godine 1960. objavio je Έκφρασις της ορθοδόξου εικονογραφίας (Izraz pravoslavne ikonografije), priručnik ikonopisanja koji se i danas koristi i koji je 1961. dobio nagradu Atinske akademije.

Bio je i izvrstan pisac. Πέδρο Καζάς (Pedro Kasas, napisan 1918. i štampan 1920) kratka je pustolovna priča o španskom mornaru i gusaru, napisana bogatim, starinskim narodnim jezikom. Njegove kasnije knjige okupljaju priče o mornarima, monasima, svecima i putnicima, ispričane glasom pripovedača. Αϊβαλί, η πατρίδα μου (Ajvali, moja domovina, 1962) priseća se ljudi i mesta grada koji je izgubio 1922. I kao slikar i kao pisac, Kondoglu je tražio korene grčke kulture u Vizantiji i u životu običnih ljudi, a ne u podražavanju Zapada, i ta ideja je snažno uticala na Generaciju tridesetih.

Da biste videli Kondogluovo delo, uđite u crkvu Kapnikarea u ulici Ermu, glavnoj trgovačkoj ulici Atine, i pogledajte zidne slike; ili posetite atinsku Gradsku kuću na Trgu Kocija, gde njegovi murali i dalje krase unutrašnjost. Njegove ikone nalaze se u crkvama širom Grčke, a Nacionalna galerija i Vizantijski i hrišćanski muzej čuvaju njegove slike. Mnogi današnji ikonopisci smatraju se njegovim naslednicima, a stil koji je oživeo sada je uobičajeni stil novih grčkih crkava. Njegove knjige se i dalje štampaju, a Αϊβαλί, η πατρίδα μου potomci izbeglica iz 1922. čitaju kao portret izgubljenog sveta.

• Došao je u Grčku kao izbeglica iz Ajvalika posle Maloazijske katastrofe 1922.
• Među njegovim učenicima i pomoćnicima u atinskoj Gradskoj kući bili su Janis Caruhis i Nikos Engonopulos, dvojica velikih grčkih slikara XX veka.
• Njegova prva knjiga, Pedro Kasas (štampana 1920), gusarska je priča o španskom mornaru.
• Vizantijski stil ikonopisanja koji je oživeo danas je uobičajeni stil u novim grčkim crkvama.